Potres koji se dogodio u Zagrebu baš me dobrano potresao, tako da sam jasno mogla vidjeti pukotine u mom načinu života i sustavu vrijednosti (iz kojih se i razvija način života). Naslućivala sam već neko vrijeme da neki moji obrasci, neke moje radnje, više ne stoje na dobrim temeljima i da bi se valjalo pozabaviti preuređenjem vlastite unutrašnjosti.
Međutim, ta je moja unutrašnjost stvorila ugodan vanjski svijet – oko moje kuće razvio se bogat vrt, u kojem je za mene bilo sigurno. Iako je u njemu puno visokog, gustog raslinja, ja sam se dobro snalazila u njemu i brala sam plodove, kojih je bilo mnogo. No nekako mi je sve jasnije postajalo da mi ti plodovi više ne prijaju. Ipak, nisam ih bila spremna otpustiti ih jer me mučilo čime ću se hraniti ako to učinim.
I onda je taj potres prodrmao i kuću i dvorište i svo raslinje u njemu. I jedan dio mene je odahnuo; ja sama nisam bila spremna plodove zbaciti sa stabala i pustiti ih da se, truneći, vrate zemlji. Sada je to potres učinio za mene. Uhvatilo me neko uzbuđenje zbog novih mogućnosti koje su se otvorile rušenjem starog. I to ne samo u mojoj kući i dvorištu. Zapravo, kao da je potres, rušenjem ograda, pokazao kako svi živimo u istom dvorištu. Počela sam sanjati o novom svijetu, svijetu bez dosadašnjih ograda. Novim kućama, dvorištima, biljkama, stablima.
U tom predivnom sanjanju nisam primijetila kako je moj nestrpljivi ego već počeo graditi novo, nestrpljivo saditi nova stabla, a moja premalo viđena djevojčica istrčala je odmah euforično objaviti svima kako je građenje krenulo. Napokon je odbila priliku da živi kako želi bez straha od roditeljske kazne (ipak se potres čini moćnijim od njih!) Napokon je došla njezina prilika da se pokaže svijetu, da bude viđena. Pa se prihvatila mahnito graditi novi svijet u što kraćem roku. Program da nešto mora činiti kako bi doprinijela svijetu, kako bi vrijedila, ipak nije u potpunosti razrušen u potresu. No, ubrzo je (pametna kakva je) shvatila da je to umara, a moguće i svijet.
Pa se pojavio još jedan stari program – sram, sram što želi biti viđena, sram što se pokazala. Stoga je malo sjela na krhotine starog da iskaže poštovanje tim starim strukturama izvan i unutar nje. Da sjedne malo u tišini i prihvaćanju svega, starog i novog. Da dopusti da se snovi gnijezde na tim starim ruševinama koliko kod hoće. Da u ta gnijezda snova uleti nebesko nadahnuće koje će snove nositi dalje. Bez euforije djevojčice koja ih sanja, kako bi se ona mogla odmoriti u snu.
Gledajući jučer Canta con Amor jasno sam čula čežnju svog srca da u potpunosti i stalno vodim život s ljubavlju, ljubav sa životom, da se igrajući dijelim darove s drugima, umjesto da obavljam neke poslove, da radim. Tu sam čežnju prvi put osjetila jednu večer prije sedam godina pod australskim nebom na aboridžinskom festivalu, kad se dogodila predivna spontana zajednička igra muziciranja i plesa nakon što je službeni dio (onaj za vidjeti, za pljesak) bio gotov. To iskustvo zajedničkog spontanog stvaranja, gdje se ne dijelimo na one koji nastupaju i one koji promatraju, već svaki od nas svojim jedinstvenim darom doprinosi cjelini, duboko me ganulo uvidom da je posao/rad kako ga koncipiramo zastarjeo. Bilo mi je jasno kako nema potrebe ni smisla da radimo kako bismo preživjeli i da netko drugi određuje vrijednost našeg rada. Umjesto toga, mogli bismo jedni s drugima dijeliti naše jedinstvene darove, darove života koji teče u nama, bez brige kako će oni biti evaluirani i valorizirani. Htjela sam sa svima podijeliti radosnu vijest, a posebice s mojom obitelji i drugima u Hrvatskoj kojima je (mukotrpan) rad tako ključna vrijednost, kojeg vide kao neophodnog za preživljavanje.
Sedam godina kasnije još uvijek živim u svijetu u kojem radimo. I ja imam posao. Dosta slobodan posao, koji radim s puno više gušta i manje brige kako će ga tko (o)cijeniti, ali još uvijek institucionalan posao, za koji dobivam plaću. Sedam godina kasnije sve više si dopuštam da svoju kreativnost, svoje darove i spontano dijelim. Otvaram se za nove vrste rada koje više hrane moju dušu, i koje ne radim (prvenstveno) radi novčane razmjene. No novac i dalje i u mom životu ostaje glavno sredstvo razmjene, a forumi ipak nisu spontana okupljana, već radionice.
Jučer, gledajući i slušajući predivne muzičare ponovo se otvorila moja čežnja za spontanim dijeljenjem darova, za slavljem života bez straha i brige za materijalnu egzistenciju, bez potrebe da gradim neku karijeru, neke identitete. Slavlje života.
I još je jedna čežnja moga srca izronila jučer: čežnja za zajedničkim stvaranjem, i čežnja za partnerskim odnosom u kojem osim djeteta imamo još zajedničkih kreacija, koji nastaju spajanjem naših darova nastaje jedinstven dar svijetu.
Ivana's dreaming 