Prostitucija u “Slobodnoj” Dalmaciji: patrijahalni diskurs osude žena

Već se skoro deset godina bavim temom prostitucije. Ne samom prostitucijom, već istraživanjem fenomena (kao znanstvenica i osoba koje se bavi ljudskim pravima (žena)), pa eto mogu legitimno pisati o tome. Jer hrvatsko društvo onima koji se time bave ne daje taj legitimitet. Čak niti da iznesu svoja iskustva u relevantnim kontekstima, kao što je donošenje, implementacija, nadziranje i evaluacija javnih politika, što zagovaraju ljudskopravne organizacije (npr. Amnesty International i mreža SWAN) te znanstvenici koji se bave javnim politikama prostitucije.

S druge strane, u nekim zemljama, kao što je Novi Zeland, udruge seksualnih radnika/ca (New Zeland Prostitute Collective), bitni su akteri u politikama prostitucije, čemu sam imala prilike osobno svjedočiti (Radačić, 2017, dosuptno na https://www.mdpi.com/2076-0760/6/2/46), dok mnoga strana sveučilišta zapošljavaju osobe koje se bave ili su se bavile prodajom seksualnih usluga kao istraživače/ice u tom području. Nadalje, u mnogim zemljama prostitucija je legalna. Neke pak kažnjavaju samo klijente.

No u Hrvatskoj je prostitucija tabuizirana, osobe koje prodaju seksualne usluge kažnjavaju se, stigmatiziraju i marginaliziraju. Nisu u prilikama sudjelovati u istraživanjima i kreiranju politike, niti dijeliti svoja iskustva. One su delikventice (ili eventualno žrtve), koje nemaju pravo upravljati svojim životom, nemaju kredibilitet govoriti.  O njima se obično piše u kontekstu skandala, rubrika o glamuru (posebno kad se radi o ženama), crnim kronikama (posebno kad se radi o trans osobama) ili zanimljivostima (posebno kad se radi o muškarcima). No nedavna pisanja u Slobodnoj Dalmaciji odlaze korak, ma čitave stepenice, dalje.

Novinar Slobodne Dalmacije, koristeći izvore koje ne smije koristiti o prethodnoj prekršajno-pravnoj osuđivanosti, a o čemu je jasno obaviješten od suda od kojeg je zatražio podatke, kršeći tako ne samo etiku svoje struke, već i pravne norme i standarde zaštite ljudskih prava, propituje moralnost psihologinje zaposlene u centru za socijalnu skrb odnosno njezinu prikladnost za obavljanje posla zbog činjenice da se nekad prostituirala (točnije, da je bila prekršajno osuđivana za odavanje prostituciji). Novinar u detalje prepričava sudske slučajeve (čime je vrlo lako moguće da osoba u svojoj sredini bude prepoznata) nekritički priča priču o policijskim klopkama u koje je upala, čudi se njezinom priznaju i kako se nije opametila, propituje kako je moguće da od nje nije tražena prekršajno-pravna evidencija prilikom zapošljavanja (koja se s razlogom ne traži, osim u slučajevima osude za obiteljsko nasilje, koje niti ne bi trebalo biti prekršajno djelo), a nakon čega riječ preuzima psihologinja Krizmanić koja ženu označuje nemoralnom i nepodobnom za rad u centru za socijalnu skrb, s „potrebitima“, posebice djecom. Zaključak je članka da zapošljavanje ove žene ukazuje na slabosti u sustavu socijalne skrbi.  Nakon niza negativnih reakcija na članak, od opće i razne stručne javnosti, novinari i urednici SD ne odustaju: slijedi komentar psihologinje Nazor koja predlaže da zakonodavac propiše da osoba koja se bavila prostitucijom (a o čemu bi nadležne npr. mogao obavijestiti neki korisnik usluga, što je moguće bio i slučaj ovdje) nije podobna za određene poslove. Nakon toga, danas je osvanuo još jedan članak istog novinara, definitivno vrhunac u smislu nerazumijevanja standarda zaštite ljudskih prava. Novinar, naime, smatra problematičnim da bi osoba koja ima prekršajno-pravne osude za prostituciju mogla odlučivati u postupku odlučivanja o oduzimanje djece osobi koja se bavi prostitucijom, kao da je nešto što se treba raditi, a ne nešto što bi predstavljalo kršenje ljudskih prava (osim ako nema elemenata zlostavljanja ili zanemarivanja djece!).

U ovoj priči ima toliko problematičnih elementa iz toliko raznih perspektiva te me potresla na toliko razina (kao znanstvenicu, osobu koja se bavi ljudskim pravima, praktikanticu tjelesno orijentirane psihoterapije) da ne znam od kuda bih krenula. Pa krenimo redom, da ispričam (ljudsko)pravnu priču o prostituciji i iznesem neke od nalaza istraživanja u sklopu projekta kojeg vodim – Regulacija prostitucije u Hrvatskoj. Do sada je u sklopu istraživanja napravljena analiza zakona, sudske prakse, intervjui sa stručnjacima (institucije, udruge, stručnjaci policijskog i pravosudnog sustava), a započele smo i s intervjuima s osobama koje prodaju seksualne usluge (https://www.pilar.hr/2019/08/projekt-proreg-regulacija-prostitucije-u-hrvatskoj/).

Prostituciju u Hrvatskoj reguliraju dva zakona.  Zakon o prekršajima protiv javnog mira i reda (donesen 1977. godine!) kažnjava odavanje prostituciji te omogućavanje prostitucije, dok Kazneni zakon kriminalizira svaki oblik organizacije te korištenje usluga osoba koje su maloljetne, prisiljene ili žrtve trgovine ljudima. U praksi, najveći broj slučajeva odnosi se na prekršajno djelo odavanja prostituciji, a u najvećem broju okrivljene su žene (u 96% slučaja u našem uzorku od 141 predmeta na sudovima u Zagrebu i Splitu), i to žene u teškom društveno-ekonomskog položaju. Policijske i sudske prakse razlikuju se u različitim gradovima: praksa policije u Zagrebu (bila) je provođenje ophodnje po „supsketnim ulicama“ te privođenje i/li uhićivanje žena koje „se nude“ stojeći na cesti, a od prije su poznate policiji, dok policajci u Splitu šalju prikrivene istražitelje na adrese koje nalaze u oglasu pa se oni predstave kao klijenti, što je u Kaznenom zakonu iznimna mjera za teška kaznena djela te su propisani uvjeti kad se može provoditi (za razliku od Prekršajnog zakona). Okrivljene, gotovo nikad zastupane, najčešće priznaju, a u slučajevima kad ne priznaju sudovi najčešće prihvaćaju iskaze policajaca pa čak i kad ne postoje nikakvi drugi indiciji osim toga da osoba stoji na cesti ili da je stavila oglas. Različite su prakse vezane uz što je potrebno dokazati te koliko konkretizirano djelo treba biti.

Ovakvo zakonsko rješenje i policijska i sudska praksa problematični su s aspekta načela ravnopravnosti spolova budući da nerazmjerno pogađaju žene u nepovoljnom položaju. Nadalje, nisu ni u skladu s načelom pravne sigurnosti jer su odredbe neodređene i arbitrarno se primjenjuju u praksi što rezultira i kršenjem prava u pojedinačnim slučajevima. Stoga su međunarodna tijela za zaštitu ljudskih prava, uključujući Odbor za uklanjanje svih oblika diskriminacije nad ženama, Specijalni izvjestitelj UN-a o pravu na zdravlje te Radnu skupina UN-a o diskriminaciji žena i djevojčica (čija sam ja članica), preporučile državama da ukinu bilo koji oblik kažnjavanja osoba koje prodaju seksualne usluge. I Europski parlament u Rezoluciji o seksualnoj eksploataciji i prostituciji i učinku na rodnu ravnopravnost nalaže državama isto te donosi niz preporuka o potrebi osiguranja sustava podrške, kao i sustava izlaza iz prostitucije za one koje to žele. Hrvatska takve sustave nema, njezina je politika kriminalizirajući i moralistička, s time da je moral patrijarhalan: problem su one koje prodaju seksualne usluge.

Taj je diskurs vrlo jasno uočljiv u člancima Slobodne Dalmacije. Osoba koja je prodavala seksualne usluge, bilo kad i iz bilo kojih razloga, u očima novinara i konzultiranih stručnjakinja nije podobna za rad s „potrebitima“. Isto pitanje ne postavlja se korisnicima usluga, od kojih mnogi sjede na rukovodećim pozicijama u tim institucijama gdje žene predstavljaju (jeftinu) radnu snagu. (Ističući ovo ne mislim da bi se ikome trebalo postavljati to pitanje, niti zagovaram uvođenje švedskog modela).

Nije moje da sudim, da dajem značenje tom kompleksnom fenomenu kojeg nisam osobno iskusila. Ono što sam saznala od žena i muškaraca s kojima sam razgovarala je da su razlozi različiti, da nije sva prostitucija prisilna i uvijek eksploatacijska, da je ne rade svi iz nužde i da neki nalaze određena zadovoljstva u tome, uključujući to da pomognu nekom drugom u vezi seksualnih problema, te da je većina osoba koje to rade protiv uvoženja modela kažnjavanja klijenata. Tako da ne mogu u potpunosti stati niti iza izjava stručnjaka i institucija koje priču tako kontekstualiziraju, kao priče žrtvi, premda sam, naravno, mnogo takvih priča čula tijekom istraživanja: o prostituiranju da bi se prehranila obitelj, o nasilnim klijentima, organizatorima, a sve u kontekstu rodne nejednakosti i drugih društvenih nejednakosti. O kojima se naravno u tekstu ne govori.

Moje školovanje u Centru za integrativni razvoj naučilo me da ne procjenjujem ljude i njihova iskustva, niti ih definiram kao žrtve, niti stavljam njihova iskustva u kontekst svojih. Znam da svačija iskustva imaju smisla baš takva kakva jesu, da kroz njih učimo, da nam ona donose darove, uključujući dar pomaganja ljudima koja prolaze kroz slična iskustva. Jer svi smo mi ranjeni iscjelitelji (wounded healer); upravo nas naše „rane“, naši „problemi“, naša iskustva čine kompetentnima (a ne nepoćudnima) za naš život u zajednici, za naše iscjeljenje i za pomoć drugima da iscijele svoje rane.

Stoga iskustva ove žene mogu biti od koristi u njezinom radu s „potrebitima“, drugim osobama koje se bore sa stigmatizacijom, marginalizacijom. Nejasno mi je kako to psihologinje-stručnjakinje ne razumiju. Zapošljavanje ove žene ne ukazuje na rupu u sistemu, dapače, upravo suprotno: zabrane zapošljavanja ili bilo kakvo šikaniranje značilo bi kršenje ljudskih prava i temeljnih načela društvenog uređenja kao što je načelo ravnopravnosti.

Državne institucije trebale bi, u skladu s načelima zaštite ljudskih prava i rezolucijom Europskog parlamenta, promovirati zapošljavanje osoba koje žele izaći iz prostitucije. Nadam se da je su ovi tekstovi prilika da se promisli o promjenama zakona i politika prostitucija i da se u taj proces uključe osobe koje prodaju seksualne usluge. Sudeći prema reakcijama na članak, čini se da je društvo spremno na to i to me u svemu ovome raduje. Vrijeme je za promjene, za stvaranje otvorenijeg i uključivijeg društva.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: