Sanjala sam te noćas, pokazala si mi nježnost

Sanjala sam te noćas, Natalie, Nado  (tako te zvala privremena udomiteljica i to mi se ime baš svidjelo za tebe).

Pokazala si mi se u svojoj ljepoti, ljepoti nježnosti, za kojom čeznem. Došla sam taman da se pozdravim s tobom jer su neki drugi ljudi dolazili po tebe. Ne znam ni kako sam te našla. Nekako sam uspjela naći stan u kojem jesi. Bila si sama. Već nekako zrela. Nisi bila plaha (kako te opisala I.) – bila si zapravo moćno nježna. Nisi mi zamjerila što sam kasno došla. Ti imaš ljubavi i za mene i za nove ljude koji će doći po tebe.

Žao mi je što nisam došla prije. Žao mi je što je ispalo kako je ispalo, da se opet nije ostvarilo za čime čeznem. Otišla je Ava, otišao je Rex, otišla i Zika. Sad mi odlaziš i ti. Sve sam vas voljela bez obzira na to koliko sam fizički bila s vama. Bez obzira što s tobom neću biti.

Zašto je ispalo ovako? Zašto je opet neki autoritet donio odluku za mene?

Možda si mi ti pomogla da to više ne radim?

Htjela sam te uzeti čim sam te vidjela. Prvo sam te primijetila na facebook stranici udruge. Onda sam te srela pred veterinarskom ambulantom kad sam Ziki vodila na operaciju. Prišla sam ti i ti si me polizala. Pogledala si se sa Ziki i ona je pogledala tebe. Još sam i Zikici rekla da ako preživi da će dobiti seku. Činilo mi se da bi ti dobro došlo vodstvo drugog psa, a Ziki je tad već bila mudra baka. No Ziki je ubrzo nakon operacije umrla, a sad si mi otišla i ti.

Vanjski razlog bio je taj što te udruga nije htio meni dati – zaključili su temeljem upitnika da ti ne bi bila dobra udomiteljica. Netko u poziciji moći donio je odluku za nas, za mene.

Pa kako sam to opet dopustila?

Koliko god sam te htjela, tebe kao biće, nije mi se sviđao način na koji si trebala doći do mene. Naš susret udruzi je bio irelevantan (pa čak i sporan); umjesto toga trebala sam napisati imam li stalne prihode, koliko osoba s kojom živim ima godina, s čim ću te hraniti, i u kojim okolnostima bih psa vratila. Iskreno sam odgovarala što ovaj put želim u odnosu sa psom. To me diskvalificiralo, moji odgovori nisu se sviđali ljudima koji su odlučivali, a mislim da im se nisam sviđala ni ja. Čak sam dobila i „jezikovu juhu“ – kako sam nakon toliko godina rada sa Ziki mogla reći da bih psa (nekog psa kojeg ne znam, u teoriji, ne baš tebe) vratila ako se nikako ne bi slagao s mačkom ili bi bio agresivan, a ja to ne bih mogla riješiti.

Pogodilo me to. Tim više što sam neke koje su sudjelovali u odluci znala. Jedna osoba, s kojim se konzultiralo, bila je i moj prijatelj. Ali i njemu sam davala moć. Moćnim ljudima, kojima sam se divila zbog dubine uvida i samouvjerenosti, zbog slušanja sebe i uvjerenosti u ispravnost svojih postupaka, što je meni nedostajalo.

Sad sam vidjela drugu stranu te samouvjerenosti. Nespremnost čuti drugu stranu (moja pitanja nisu ispravna i tu je kraj), nedostatak isprike (pa kad je jasno da je bilo nekih propusta), nespremnost uviđanja da dijeljenje grubih savjeta, pa i kad ih osoba traži, može biti bolno.

Meni je, s druge strane, čak teško sad napisati da je bilo pogrešaka jer znam da nisu bile namjerne i znam da sam i ja sudjelovala u svemu, bez obzira na ljutnju koju sam osjećala ovih dana. Ali prvi puta mi nije bilo tako teško izreći direktno u trenutku da vidim što se događa i da to više neću. Neću odnose u kojem sam ja u podređenoj poziciji – bilo kao „učenica“, bilo kao potencijalna udomiteljica, bilo kao “klijentica”. Pa makar izgubila nešto i osjetila tugu gubitka.

Hoću odnose poštovanja. Hoću nježnost, ljepotu, lakoću.

U snu si mi pokazala sve te karakteristike, dala mi te darove.  Hvala.

Teško mi je prihvatiti da je to za mene još uvijek san.

Možda mi zato nisi došla? Možda nije bilo teško (samo) zbog pravila i postupaka udruge, već zbog moje vlastite težine?

Možda sam dobro vidjela da je postupak težak, ali sam predvidjela pogledati u svoju težinu? Možda mi je to moj prijatelj želio reći? No zbog načina na koji mi je rekao nisam ga mogla čuti?

Kao što ni mene nije on mogao čuti, a niti djelatnici udruge.

Meni si šaptala nježno kroz snove.

I ja imam potrebu šapnuti nježno njima, nakon različitih riječi koje sam rekla, a nisu čuli (premda „ispravnih“ i čak pravno legitimnih). S namjerom da te riječi otpuhnu krutost sustava i ljudi, koja (više) ne služi najvišem dobru živih bića:

S druge strane žice, iza odgovora na pitanja upitnika, stoji jedno ljudsko biće. Ne stoji potencijalni problem, od kojeg treba čuvati pse ili sebe. Stoji potencijal odnosa svih tih bića – psa, djelatnika udruge i potencijalnih udomitelja.

Iza pitanja osobe koja traži savjet, pomoć, ne stoji samo intelektualno biće koje treba odgovore, stoji jedno krhko srce.

Iza vaše ispravnosti stoji dio koji je u sjeni, dio koji se brani.

Obranom se ne spašavaju psi, niti pomaže ljudima.

Zar nas upravo psi ne uče da otvorimo srce? Ne samo prema njima već i ljudima koje tako vole, kojima služe.

Hvala ti Natalie, zauvijek ćeš biti u mom srcu kao Nada da ću otpustiti svoju vlastitu težinu i s puninom ući u svoju nježnost.