Većina vas koja će ovo čitati me zna pa vjerojatno i zna da imam kompleksan odnos s DOMovinom i ovim našim društveno-kulturološkim uređnjem, odnosno mentalitetom. Svaki put kad živim negdje drugdje dobijem neke uvide zašto, što me smeta, što mi ovdje nedostaje, a naravno i što volim.
Posljednje iskustvo života u inozmestvu bilo je moj jednogodišnji boravak u Arizoni, u SAD-u, u vrlo različitom uređenju. Prekompleksna je to država, a moj boravak prekratak da bih dala neki smisleni osvrt na tu zemlju, osim da je zemlja kontrasta i kontradikcija. U usporedbi s Hrvatskom (iako usporedbe nikad nisu posebno smislene), rekla bih da su u Americi ljudska iskustva od minus do plus 100, a u Hrvatskoj od minus do plus 10, recimo. S time da u jednom životu tamo možeš doći i do minus i do plus 100. I isto tako se možeš odmaknuti od svog miljela, od kud si krenula, od plus do minus 100. U Hrvatskoj najčešće minus do plus 2. Ono što je gorivo za tako široku skalu jest cirkulacija toliko različitih ideja i vizija. To s jedne strane dovodi do toga da je velik broj ljudi iskusio ono što se naziva „religious harm“ i to na načine koji su nama nepoznati, kao i mnoga traumatska iskustva koja sam slušala od ljudi iz svih slojeva društva (premdba najviše u indijanskim i meksičkim zajednicama u Arizoni). S druge strane, otvara prostor kreativnosti i duhovnosti. Tako sam tamo uz veliku podršku i profesora i studenata držala predavanja o spiritualnosti i društvenoj pravdi, radila sa studenima i profesorima jogu i plesala. Isto tako sam bila kod kolegice na predavanju gdje je predstavnik indijanske zajednice Tohno O’odham održao ritual.
Ovdje bi takve stvari bile doživljene kao hereza i od strane religijske (dominantno katoličke) zajednice, ali i od hiper-racionalne akademske zajednice te možda i većine aktivističkih grupa, koje spiritualnost ne mogu odvojiti od religioznosti. Većina ljudi ovdje se svrstavaju u jednu od grupa, iako postoje neka preklapanja. Premda se i u Americi naravno ljudi svrstavaju u grupe, a uz to za razliku od Hrvatske tamo postoji povijest genocida i ropstva , postoje brojni ljudi koji povezuju razne stvari, koji si, kako je Sherri Mitchell rekla https://www.youtube.com/watch?v=WJ0D4O4PA5M), dopuštaju da budu cjeloviti. Među takvima sam ja našla pripadnost, možda po prvi puta.
Također sam tamo osjetila što znači podrška zajednice, i koji je smisao psihološkog rada. Ovdje je zajednica ljudi koja se bavi psihološkim radom, a kojoj sam i ja pripada, nekako orijentirana na granice kao mjesto razdvajanja, a ja sam tamo učila o granicama kao mjestu autentičnog kontakta. Na CIR-u sam dominantno učila „ne“, a u mojoj Kundalini yoga zajednici u Tucsonu (www.yoga4alltucson.org) učila sam osjetiti i govorit i biti „da“. O tome kako predivno zvuči kad svi kažemo “da”, sebi, jedni drugima, životu, kad se međusobno podržavamo i rastemo u svom kapacitetu da budemo velikodušni. Iskusila sam kako je divno kada smo istovremeno i učitelji i učenici jedni drugima, i osvijestila kako je model koji sam dobivala na CIR-u s čvrstim (i pomalo hijerarhijskim) ulogama koje razdvajaju, zapeo u patrijahatu.
Neki dan sam nakon mnogo vremena otišla na plesnu radionicu, mjesto susreta, i svjedočila i tamo kako smo dominantno individualistički nastrojena kultura. Na očigled je kultura SAD-a, kao hiper-kapitalističko društva, više takva. I mnogi aspekti društveno-političkog uređenja tamo su zaisto brutalno individualistički, što se najbolje vidi u bilo kojem parku gdje su beskućnici uspostavili gradove zoombija, većinom ovisni o fentanolu. Mi smo, ovdje, (i)pak imali socijalizam. No, možda baš zbog tako okrutno individualističkog sustava, i veličine zemlje što rezultira time da su obitelji razasute po svuda, ljudi stvaraju različite izabrane porodice, male zajednice, koje su utemeljene na otvorenosti i suradnji.
Ovdje ljudi većinom brinu o svojoj djeci, roditeljima i eventulno braći i sestrama. Svi drugi potencijalno predstavljaju prijetnju. I često zaista i jesu baš zbog tih sljepljenih, međuovisnih odnosa u obitelji, u kojima većina nas nije mogla naučiti zdrave granice. Možda i zbog povijesti sukoba na ovim prostorima. Valjda zato toliko ljudi sad ide u psihoterapijske škole u kojima pronalaze svoju individualnost. I to je super. Ali potanta našeg razvoja je sudjelovanje u zajednici. Najviše me o tome naučila indijanska kozmovizija, kao i rituali i prakse u kojima sam sudjelovala. Sweat lodge (sauna), besplatna je za sve. U njoj se moli za svakog brata i sestru koji su skrenuli s puta. I ruka im se daje sto puta. Jer nitko nije slobodan dok svi nismo slobodni. Kako afrička poslovica kaže: Ja sam jer smo mi.
