Sinoć sam išla spavati s tugom na srcu i prsnom košu. Stiskale su me izgovorene riječi i djela ljudi s kojima sam u interakcijama, stiskale su me moje neizgovorene riječi, stiskala me percipirana nužnost obrane. Stiskala me nepripadnost. Stiskao me sav trud koji ide u stvaranje nekog smislenog djelovanja u doba besmisla. Stiskala me težina ovog grada, ove zemlje, moje porodice, moja vlastita težina. Stiskao me otpor prema vlastitoj težini, osjećaj da sa mnom nešto nije dobro, da nikako ne sjedam u svoju svrhu, da tratim život. Stiskao me pritisak da trebam otpuhnuti sve te misli kako bih mirno zaspala. Stiskala me ta dugogodišnja borba sa spavanjem.
Nekako sam se uspjela prepustiti. Tijekom noći, koja je bila burna jer je Pia povraćala (možda sve to što je mene stiskalo), u nekom polusnu došla mi je riječ „predaj se“.
Jutros sam se probuila s težinom na prsima, suzama u očima koje još nisu izašle. Da li da se opet na brzinu posložim i odradim što trebam odraditi iako me većina tih aktivnosti nimalo ne veseli? Ili da se jednom u životu prepustim očaju? Ostanem u bunaru dubokih čežnji za nekim alternativnim, katkad toliko opipljivim, a opet za sada nostvarenim životom na ovoj planeti. U bunaru krikova djece koja gore u Palestini, kao i svih malih svakodnevnih nepravdi koje konstantno reproduciramo.
Da ostanem tamo dok me milost božja ne izvuće iz njega? Ili da opet uprem vlastitu snagu i temeljem vlastitih ideja bar malo izvirim, stojeći na svim onim leševima koji nisu uspjeli izviriti?
Da napravim tu školicu za umorne aktiviste, je li to to? Ne snalazim se najbolje u marketingu, a posebice ne ovom na instagram market-placeu, zasićenom boginjama, zvijezdama, guruima.
Možda nemam tu business notu u sebi? Pa ionako sam znanstvenica. Znanstvenica koja ne podnosi više besmislene znanstvene protokole, napuhana ega i zatvorenost sustava, odvojenost aktivizma i znanosti.
Ali nisam niti aktivistkinja. Ne pripadam niti jednom kolektivu, pokretu premda je moje djelovanje utemeljeno u feminističkim postavkama. No, ne mogu sudjelovati u diskursima ispravnosti koji od naših suradnica čine neprijateljice u svakoj prilici u kojoj se ne slažemo.
Da li sam „healerica“? Što to uopće znači u današnjem svijetu?
Definitivno sam najsretnija kad držim prostor za konekciju, kad zajedno s drugima ulazim u osjećaj povezanosti sa svime što jest. To je za mene spiritualnost: iskustveno znanje da sam povezana sa svime i da sam samo jedna kap u moru života.
I što s time? Kako da doprinesem životu u tom oceanu?
Možda stvarno da pričekam u bunaru dok se ocean ne razlije i iznese me na površinu. I onda nosi kamo želi.
Da doživim slatkoću predaje. Kako mi je ukazano u snu.
