Već sam napisala priču o tome kako smo se Pia i ja upoznale (https://ivanasdreaming.com/2022/03/24/the-magical-story-of-how-pia-and-i-found-each-other/). Prvo sam je sanjala, a onda sam uz pomoć moje nećakinje, otišla naći Piju, koja se rodila u selu pored moje mame u Zagorju. Premda nismo znale da postoji, našle smo se jer smo se tako negdje valjda već dogovorile.
Kao ta djevojčica, i ja sam htjela imati leglo, kako bi moje psiće dobile te neke duše koje ih traže, a ja dobila priliku podržati život. Pa sam odlučila da ćemo i mi imati bebe. U lipnju ove godine Pia se tjerala i nekako sam osjetila da je sad taj divine timing. Moja prijateljica Diana, koju znam od rođenja, isto iz Zagorja, bila je za to da se njezin mali Beni pari s Pijom. Spojili su se 9. 6. i 11.6. 2025. Ja sam im kroz taj proces pjevala mantru, i tako svaki dan do rođenja. Osim toga, točno dva tjedna prije poroda, kao je započeo period aktivacije portala Lion’s Gate, s mojom prijateljicom Hanom konstantno sam bila u ritualima i molitvi.
Bebe su se rodile 8.8. na sam vrhunac portala. Bilo je to ludo iskustvo – vaditi ih iz vagine i skidati s njih amniotske vrećice! Porod je bio zapravo jako lagan, ali mi je Pia poslije dva dana bila jako nemirna, pa i ja s njom. Nismo baš spavale, kako to već ide kad dobiješ bebe.
Nakon toga, nekih tri tjedna je sve bilo super jednostavno. Oni su samo spavali, Pia ih je hranila, čistila. A onda je Pia počela kopniti – mekane stolice, mršavljenje i nedostatak energije. Nije pomoglo da nam je veterinarsku skrb davala osoba za koju se uspostavilo da nije veterinarka (i za što se zna u krugovima). I bilo joj je sve gore i gore. A tako i meni.
Tek joj je nedavno krenulo na bolje, ali i dalje je muči probava. Psići su isto postali puno zahtjevniji. Njihova govanca i pišalinu više ne čisti Pia nego ja. Više ne spavaju većinu vremena nego trče, grizu sve što mogu, uključujući žbuku i biljke koje ne bi trebali pa tako i oni povremeno povraćaju. Sve to je meni bilo užasno naporno jer sam većinu zadnjih dva mjeseca provela uz jako malo sna. Inače imam problema sa spavanjem, kao i Pia s probavom.
Tako da se priča kroničnim zdravstvenih problema, i mojeg (ne)snalaženja u tom području života, jako aktivirala. A time i moj ionako senzibilan živčani sustav. A u svemu tome sam većinom bila sama, osim u periodu kad mi je Barb bila ovdje i pomagala, no ni to nije bilo jednostavno jer dinamike međuljudskih odnosa, posebice u periodima kaosa, nisu jednostavne.
Psići sad imaju četiri tjedna. Premda briga o Pijinom i njihovom zdravlju nije prestala, sad se još i aktivirala briga o njihovom udomljenju. Kako pronači prave udomitelje? Kako ću ja to uopće prepoznati? Ne želim biti kao osoblje skloništa za životinje koji kruto postavljaju vlastite standarde, ne propitujući ih (o tome sam pisala: https://ivanasdreaming.com/2021/12/06/sanjala-sam-te-nocas-pokazala-si-mi-njeznost/ . No naravno da ovim bebama, koje sam pomogla dovesti na svijet, želim naći divne domove. Što to uopće znači, kako to prepoznati?
Bilo je nekih zainteresiranih, ali ja u svom srcu nisam osjećala da je to to. Kako to iskomunicrati, a da nekog ne uvrijediš, pogotovo ako si people pleaser? Kako odljeti pritisku brige i straha o tome da li će naći domove, kako imati povjerenja i biti strpljiva kad bi ih na momente najradije samo izbacila na ulicu?
Toliko se toga aktiviralo u mom polju, da katkad imam osjećaj da ću se u svemu tome utopiti, posebice po noći kad je često Piji zlo pa ja ne mogu spavati.
Svi ancestralni programi su se aktivirali – konstanta briga, propitivanje znam li što radim, krivnja, kao i nemogućnost odvajanja, uzimanja vremena za sebe. Sjetim se kako sam našla Piju – u dvorištu, u ožujku. Ne vjerujem da je netko non-stop nadgledao kako je. A ipak je preživjela, premda očito nije dobila baš sve što je trebala kako bi njezin probavni sustav imao zdravu bazu. Ja pak ne mogu prestati nadgledati, trčati veterinarima, brinuti se do te mjere da će uskoro meni trebati liječnička pomoć.
Sve me to potaklo da uvidim kako mora biti teško i naporno mamama, posebice ako nemaju dobru podršku. I kako je teško odvojiti se od djece, pustiti ih, i kako je teško balansirati između potrebe da djeci osiguraš i sigurnost, i slobodu, te potrebe da se pobrineš i za njih i za sebe. Kao i želje da ih zadržiš i pustiš. Posebice ako ne spavaš.
Jučer sam dobila jednu apsolutno predivnu poruku, od majke djevojčice koja je sanjala Lotu, jednu od Pijinih beba, onako kako sam ja sanjala Piju. One već netko vrijeme zna da će imati ženskog psa koji se zove Lota.
To je ta magija ljubavi iz koje sam dobila viziju i snagu da se upustim u ovo iskustvo stvaranja novog života. Bez nje, ne znam kako bih ovo sve preživjela.
Kenjia su sanjale moja nećakinja Maja i Laura. I tu sam vezu ispoštovala, iako je to otvorilo nove dinamike u našem odnosu.
Kod mene ostaje Shakti. Ona je jedina kojoj ja nisam dala ime, njoj je ime dala moja učiteljica joge i moja prijateljica, Lili. Njoj je trebala ići, i ja uopće nisam razmatrala mogućnost da ona s nama ostane. No, jednom prilikom dok sam plakala jer je Pia izgubila 25% svoje mase, sjela mi je na srce i u njega upala. A i Lili na kraju nije bila spremna za psa.
Nadam se da će netko sanjati Ceibu i Pepija. I nadam se da ću imati snage i strpljenja to čekati.
Nadam se da ću imati bolje sposobnosti regulirati svoje emocije i živčani sustav. I nadam se da ćemo skužiti što je Piji i kako joj pomoći.
I konačno, nadam se da ću ako će ikada neko dijete sanjati mene, biti mudrija u skrbi za njega (dečko je i slične energije kao moj mali prijatelj Morgan!) i sebe. Da ću još malo bolje savladati granice, da ću imati više povjerenja u život i pronaći više stabilnosti u sebi.
Premda je ovo iskustvo bilo zapravo jako teško, hvala mu. Hvala ti Pia, hvala Kenji (Lio), Shakti, Pepino, Ceiba i Lota. Uvijek ćete biti u mom srcu, uvijek dio mog polja.
Hvala i svima vama koji ste me podržali: Barb, Ingrid, Laura i Maja, Lili, Hana, Ivana, Viola …
prekrasan tekst❤️
LikeLike