Što me jedna mala mačkica naučila o životu i smrti

Prije jedno dva i pol tjedna upoznala sam jednu malu macu, koja je prošlu subotu dobila ime Ava, kao simbol zajedničkih avantura za koje sam vjerovala da nas čekaju. Avu sam upoznala kad sam išla u šetnju sa svojom kujicom Zizi i seoskim psom s kojim se već godinama družim, Rexom, u selu odakle je moja mama.

Ava je odlučila šetati s nama. Prva maca koja se odlučila priključiti ‘mom’ čoporu. Šetale smo tako kroz selo do livade gdje sam sjela u meditaciju, a Ava je sjela na mene i stavila svoju šapicu u moju ruku. Prva maca u mom životu koja me htjela držati za ruku. Tih sat vremena što sam upijala sunce, Rex pored mene, a Ava na meni, bili su jedni od najsretnijih, najvibrantnijih trenutaka mog života. Ta mirna radost koju je prenijela u moje tijelo sjedavši mi u krilo otvorila je neka skrivena vrata u mom srcu. Ava je bila nježna, znatiželjna i hrabra. Znala je što hoće, znala je da joj se sviđam, i nije se bojala ni pasa ni ljudi. Neka novo nađena nevinost i mekoća preplavile su moje srce.

Ava me pratila ta dva dana. Ja sam se nećkala da li da je pustim, ne znajući gdje da je pustim. U roditeljsku kuću je nisam mogla pustiti, kao što ne mogu ni jedan dio sebe. Nisam bila sigurna je li maci mjesto u stanu. I jesam li ja spremna. Spremna uzeti što mi nudi.

Vratila sam se u Zagreb, zaljubljena, otvorenog srca. Nakon što sam se vratila s puta, za Sisvete sam išla vidjeti Avu s Filipom. Više je nije bilo u selu. Jedna žena iz sela odvela ju je u sklonište. Znala sam tada da želim Avu. Šteta što je, da bih to saznala, morala otići u sklonište. Šeta što nisam više vjerovala sebi, svom srcu.

Zvala sam sklonište i dogovorili smo da ću sljedeću subotu doći po nju, kad se vratim s puta na koji sam opet morala ići. Mislila sam da imamo vremena. Rekli su da će je sterilizirati. Nije to bila moja odluka, ali nisam to previše preispitivala. Šteta što nisam više vjerovala sebi, svom srcu.

U subotu smo došli po nju, ali to više nije bila ta maca. U ovoj nije bilo života, ali je ostala ta nježnost i smirenost. Nije me ni prepoznala, iako je u jednom trenutku s ono malo snage što je bilo u njoj ipak krenula meni. Doveli smo je doma. Nije se micala, nije jela. Jedino je malo otpora pružala kad smo je kupali (jako je smrdila, zapravo po smrti).

Legla je pored Zize, u njezin krevetić. Obje su spavale s nama u sobi. Ujutro je Ziki došla meni u krevet, iako to više ne radi. Uskoro nakon toga išla sam do Ave, odlučivši da je sad ipak već vrijeme da je malo okuražim da hoda. Uzela sam njezino tijelo, koje je bilo tako nekako beživotno. Tek sam nakon par minuta shvatila da je bilo već mrtvo, iako još toplo. Bilo je to prvi puta da u ruci držim mrtvo tijelo.

Preplavila me bol koju prije još nisam upoznala. Bol, poricanje, krivnja (Zašto nisam otišla odmah po nju, zašto sam dopustila da ide na sterilizaciju!), ljutnja (Zašto se to meni dogodilo! Što to rade ‘spasitelji’ životinja!). No duboko u sebi znala sam da nisam žrtva života, kao ni Ava, da nema krivca, da će mi se kockice posložiti i da ću shvatiti dublju istinu ove priče.

Otišli smo je pokopati u selo u koje je došla, kao dar koji ljudi tamo nisu mogli primiti. S obzirom da moji roditelji ne razumiju baš dubinu moje ljubavi prema životinjama, a i da im nije lako suočiti se s (mojom) boli dvojila sam da li da je pokopam na svojoj zemlji. Nakon što je Filip već iskopao rupu na livadi pored odlučila sam da je vrijeme da integriram učenja koje mi životinja nose, učenje da budem svoja, i otišla sam je pokopati na zemlju na kojoj ću jednom izgraditi svoju kuću. Kuću u kojoj će sve životinje koje žele biti dio mog čopora biti dobrodošle.

Nakon pokopa sjeli smo malo dalje na livadu da završimo ritual opraštanja. Došli su i Rex i još dva seoska psa. Radost života ponovo je protekla mojim tijelom. Uz spoznaju neminovnosti smrti, otpuštanja, oslobađanja. Ciklus života i smrti.

Kako mi je srce već bilo dovoljno rastegnuto ovim gubitkom, odlučila sam da je vrijeme i da otpustim Rexa, bića s kojim sam izuzetno povezana i koji mi je do Filipa bio najveća podrška u životu. Kad sam pričala s njim dobio je epileptični napad, od čega boluje od početka života. Tijelo ne želi otići ni kad je u boli. Vidjela sam to i u slučaju odlazaka ljudi.

Jedan dio mene htio je zauvijek ostati s njim u grabi, a dio je znao da ga mora pustiti, da mora pustiti da umre dio u meni koji se, spašavajući druge, veže.

Ava je umrla u mojoj prisutnosti, pored Zize. Kako će Rex otići ne znam, i srce me boli što vjerojatno fizički neću biti pored njega. Ali znam da sam spojena s njim uvijek. I znam da je on spojen s prirodom i to mu neću oduzeti. Molim se da ga ljubav odvede s lakoćom, da mu tranzicija bude laka.

Molim se i za sve nas da nam tranzicija bude laka. Da se ne hvatamo tako grčevito za ovu realnost, da nas strah ne spriječi da živimo, da se ne porobljavamo u ime spašavanja života. Da ne držimo mačke u kavezima kako bih ih spasili od divljeg, katkad vrlo surovog, ali katkad predivnog života. Jer u konačnici mi to ni ne možemo. Ava je mrtva.

I možda je njezina misija (jer životinje imaju misiju pomoći ljudima) bila baš ta da mi pokloni dar suočavanja sa smrti. Dovoljno mi je otvorila srce u tom kratkotrajnom kontaktu da mogu primiti taj dar.

Žao mi je što mi ljudi ne vidimo kakve nam darove životnije nose. Žao mi je što mnoge životnije nisu dobrodošle i nemaju podršku ljudi. Žao mi je što mnogi ljudi nemaju podršku i što mnogi umiru bez podrške. Žao mi je što toliko energije trošimo u otpor prema smrti umjesto da pomognemo jedni drugima da odemo kad nam je vrijeme. Žao mi je što nam trebaju domovi za stare, skloništa za životnije.

Drago mi je da je Ava otišla u miru.  Zahvalna sam što je bila dio mog života. Kad sam joj dala ime, nisam ni slutila da će ovo biti tako velika avantura.

Hvala ti, Ava ❤

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: