Zikica

Zizica mala

K’o s neba mi je pala,

Bila sam na Braču, istraživala što ću.

Cure su pričale o zlostavljanoj kuji, mom mozgu koji bruji.

Hoću li je uzeti? Pa naravno da neću.

Sa zlostavljanima neću imati sreću.

Uzela je ona mene, da mi pokaže sve moje sjene.

Da me nauči prihvatiti tugu, da zajedno pređemo dugu.

Otišla je uz Ra ma da sa, a prije toga pokazala mi drugog pasa.

Zadnji njezin dar bio je dar otpuštanja, u ovo doba rušenja.

Držanja prostora za patnju, kako bih otvorila u sebi mjesto za pratnju.

Sebe u trenutku.

Bila je moja najveća učiteljica.

Moja mala prvo (ne)sanjana a onda ostvarena željica.

Postala sam uz nju svoja jer ona je bila baš – moja.

Psi ti dođu pokazati dio tebe i zagrijati dio srca koji zebe.