Jutros sam se probudila iz sna sa slikom psa vučjaka na livadi. Nije me začudilo da sam sanjala psa budući da procesuiram odlazak Pepija. Nije me začudilo niti da je pas bio vučjak, s obzirom da nisam do kraja procesuirala gubitak Rexa, predivnog mješanca njemačkog ovčara. Zapravo se još uvijek raspliće ista priča: priča o mom odnosu s muškom energijom, koja u sebi nosi i priču o strahu da izrazim svoje želje, svoju istinu i da odlučim u skladu sa željama svog srca, svoje duše.
Jedna od najdubljih želja moje duše od kad znam za sebe bila je imati psa. Iskorištavala sam svaku, baš svaku mogućnost druženja sa psom. Prvi duboki i kontinuiran odnos bio je sa Žućkom, malim žutim psićem koji se pojavio u selu kad sam imala nekih 19 godina. Naravno da sam ga svim srcem, svim bićem, htjela uzeti. Tim više što ga na početku nitko u selu nije htio. No nisam smjela. Tako su odlučili roditeljski autoriteti. Odnosno taj jedan autoritet u našoj obitelji: otac.
Svaki vikend dolazila sam u Zagorje. Žućko bi me osjetio prije nego bih uopće ušla u kuću, već bi grebao po vratima. Družili smo se tako nekih tri godine dok Žućko nije umro, taman pred moje odlazak u Cambridge. Još uvijek se sjećam boli tog gubitka. Ni na to nisam imala pravo jer je bilo „nerazumno“. Sjećam se kako je moja bol živcirala mog tatu, toliko da me na kraju nije htio ni voziti u selo na pokop.
Nakon desetak godina, kad sam već bila dovoljno odrasla i nezavisna da imam psa, u selo je došao Rex, predivan mješanac retrivera i njemačkog ovčara. Dugo sam izbjegavala odnos s njime, s obzirom na iskustvo sa Žućkom. No opet se stvorila čvrsta duhovna veza, iako nije bio moj pas. Deset godina mi se srce širilo svaki put kad bih došla u Zagorje i slamalo svaki put kad bih odlazila. Iako sam već nakon nekoliko mjeseci druženja znala da ga želim sa sobom, i iako više nisam živjela s roditeljima, trebalo mi je devet i pol godina da ga zatražim. Nisam htjela nikoga uvrijediti i povrijediti. Mojoj mami je to bilo bitno, a još bitnije to je što je to potencijalni izvor ljutnje, stresa za mog oca, kojeg je ta moja ljubav prema životinjama živcirala. Jer mama je pokušavala očuvati mir i to pokušava već 50+ godina njihovog zajedničkog života.
A ja nisam mogla pustiti. A nisam mogla ni izraziti želje svog srca, čak ni samoj sebi. Skoro deset godina mučila sam se s odlukom. Na ovaj ili onaj način s odlukama se mučim već 48 godina. Jer duboko u sebi mislim da nemam pravo na odluku, što se super pokazalo na konstelaciji. Ipak je o svemu u našoj obitelji odlučivao tata.
Nakon što je umrla mačka Ava u vezi koje sam isto zakašnjelo donijela odluku (a uspjela sam donijesti odluku da je želim samo zato što sam sad pored sebe imala podržavajuću mušku energiju u obliku Filipa s kojim sam tada bila u vezi), sazrijela je ta odluka da želim Rexa. Zadnja scena epileptičnog napada u grabi učvrstila je u meni odluka da ga uzmem, ako mi njegovi dopuste. Da umre pored mene, a ne u nekoj grabi. Napokon sam se usudila osjetiti što je želja moga srca i uz pomoć prijateljice i dopuštenje vlasnika organizirala da dođe k meni.
Unatoč učestalim epileptičnim napadima ta dva mjeseca bila sam presretna, dok sam ga slušala kako teško diše pored mene. Na kraju nije umro pored mene kako sam htjela. Dan prije nego sam odlazila na put postalo mu je loše. Ja sam negdje intuitivno znala da ne trebam otići. Da trebam prijatelju s kojim sam išla na put reći da ne mogu. Ali opet, nisam ga htjela povrijediti. Nisam mislila da imam to pravo pobrinuti se za svoje potrebe, bez obzira na to što će to donijeti u mojim odnosima Opet. Rex je umro dok sam bila na putu. Daleko od svog Zagorja, daleko od mene.
Tješili su me da su te stvari izvan moje kontrole, no nemogućnost da slušam vlastito srce i intuicije, učvršćavali su me u stanju kontrole. Jer ako ne vjeruješ sebi, kome ćeš? Kako žiivjeti u povjerenju ako ne slušaš svoju dušu, svoju istinu?
Uskoro nakon Rexa umrla je i Ziza (o čijom ulozi u mom životu sam napisala pjesmu). Godinu dana nakon toga u moj život ušla je Pia nakon što sam je sanjala (o čemu sam već pisala). Vrlo jednostavno, lako, a takav je bio i moj odnos s njom. Posebice do njezinog poroda kad je bila jedini pas. Vezano uz porod, slušala sam svoju intuiciju, koja mi je jasno govorila da mi je potrebno to iskustvo. Na dan Lavljih vrata Pia je rodila pet predvnih psića. Jedno tri tjedna nakon poroda postalo joj je jako loše, a stanje se stabiliziralo tek nakon nekih 2 mjeseca (i o tome sam pisala).
Taman kad se slegla situacija s Pijom, već je došla situacija pronalaska domova psićima. I opet sličan pozadinski ritam, poznata dionica basa i u ovoj pjesmi: kako slušati intuiciju, svoje srce, kad sumnjam da mi je dopušteno i kad se bojim da ću nekoga povrijediti? Čak i kad mi je „ne“ bilo kristalno jasno, teško mi je bilo izreći ga ljudima koji su htjeli pse, čak i nepoznatima.
Prvi je otišao Kenji još dok sam bila u totalnoj konfuziji, uz snažno “da” novih skrbnica. Nakon toga su i Lota i Ceiba/Bobi otišli, jednostavno uštetavši u nove domove s očigledno već određenim vezama s pojedinim članovima obitelji – ljudskim, psećim, mačjim.
Za Pepija nikako nisam imala jasnoću. Jednom sam tijekom vođene ceremonije došla u komunikaciju s njim i tada mi je rekao da čeka da se netko odluči. Nisam bila sigurna što to znači budući da je jedan moj prijatelj bio od početka zainteresiran za njega. Bila je potencijalno veza njega s još jednim muškarcem, koja je otpala.
Onda se javila jedna moja prijateljica, za koju sam bila sigurna da bih joj povjerila psa. Ali sam svejedno plakala prije nego je uopće došla. (To nisam radila kod drugih pasa, a racionalizirala sam time što je ostao dulje). Nisam tada shvaćala da sam se ja već duboko vezala s Pepijem, i da je već imao mjesto u našem čoporu. Da sam ja bila ta iz vizije koja se trebala odlučiti. Da ne on ne želi ići jasno mi je pokazao na dan odlaska. Moje srce je pucalo, ali unatoč tome nisam zaustavila proces. Jer sam naučila da to nije bitno. Da se odluke donose razumom. Jer je u mojoj genetici Dalmatinske zagore „srce kameno“, fraza mi je neki dan jasno došla na jednoj radionici o srcu, granicama, suosjećanju.
Mene je bilo strah brinuti se o tri psa. Zakačila sam se na broj, na neku izmišljenu budućnost, propustivši vidjeti istinu trenutka. Da super funkcioniramo baš u tom čoporu. Da je Pepi vezivno tkivo, onaj koji nas sve povezuje, uravnotežuje. Potpora. Podrška.
Možda to nisam uspjela vidjeti jer je ta potpora dolazila u muškom tijelu. A ja to, u određenoj mjeri od Filipa, nikad nisam imala. To je toliko daleko od onog što je u naše obiteljsko polje donosio moj tata.
S obzirom da sam Pepija dala, i da sam znala da mu je tamo dobro, nadala sam se da ću dobiti neki closure kad ga opet vidim nakon nekog vremena. Ali kad sam ga vidjela osjetila sam istu povezanost. I istu bol u srcu pri rastanku. I još uvijek neodlučnost, nemogućnost suočavanja s vlastitom istinom.
Ono što sam nakon toga napravila, iako skoro četiri tjedna prekasno, bilo je za mene revolucionarno. Prvo sam, uz pomoć komunikatorice, osjetila što ja stvarno želim, neovisno o okolnostima, drugima. Što je istina mog srca. I onda sam to uspjela izgovoriti, unatoč strahu da ću moju prijateljicu povrijediti. A ona me nije osudila.
Moji procesi iscijeljivanja još traju. Uz pomoć Pepija, ma gdje on bio. Jednom sam za sve psiće vukla karte iz Herbal Astrology oracle deck. Za Pepija sam izvukla kartu Woudned healer. Sretna sam što je i ta moja prijateljica kod koje je Pepi sad prepoznala tu njegovu ulogu. Meni njegova uloga uravnoteženja i spajanja, u našem sada potpuno ženskom čoporu nedostaje.
Možda će izražavanje moje istine tu mušku energiju stabilnosti, podrške, držanja prostora, dovesti u moj život. Ali ovo prvenstveno pišem kako se nikad više ne bih plašila želja svog srca. I da se usudim slijediti vlastitu istinu, bez obzira na strah hoće li to koga, a posebice članove moje obitelji, povrijediti.
